OTVARANJE

19stu.

Ova web stranica poziva Čitatelja na nesvakidašnje putovanje. Odnijet će ga u predio koje svojim prirodnim vrijednostima i danas privlači, naime brojne atrakcije na obje obale rijeke Drave ne bi smio propustiti nitko, tko je znatiželjan na ovaj kutak Karpatskoga bazena. Nije to bilo drukčije ni stoljećima prije, naime svojevremeni izvori također spominju bogatstvo ovdašnjega područja. Miklós Oláh u svomu djelu „Hungária” okolicu Pečuha opisuje kao kraj blagorodne zemlje koji obiluje u dobromu vinu, ali isto je važilo i na šire područje: od Srijema sve do Međimurja. Zahvaljujući bogatstvu izrastaju rekrasni gradovi u kojima su svoju svakodnevicu živjeli plemići prefinjenoga ukusa, bogati građani i učeni svećenici. Zahvaljujući njima na obje obale Drave uzdignuto je mnoštvo plemićkih kurija, crkvi, škola, samostana i kapela, koji su svojim gotičkim i renesansnim stilskim obilježjima zračili maltene talijanski ugođaj. Nizale su se kupelji nudivši tjelesno osvježenje, pa svetišta za pronalaženje spokoja duše, gdje su pobožni hodočasnici tražili pomoć nekog popularnog sveca. Putovi su bili puni trgovcima, đacima i čestim izaslanstvima, naime ovuda je iz Budima prolazila cesta prema dalekoj Italiji. Kod skela su prema zapadu gonjena golema stada goveda, a u protivnom smjeru išla kola puna tkaninom i keramikom.

rajzszigetvar

Zadnji koraci

Naša priča započinje na istoku, kod grada Iloka u Srijemu, potom se nastavlja u povijesnoj županiji Baranji. Nakon toga slijedi južni pojas Đomođske i Zaladske županije sjeverno od Drave, a južno od rijeke proći ćemo kroz romantične predjele nekadašnje Virovitičke, Križevačke i Varaždinske županije, koje su se u srednjem vijeku sve pribrajale tadašnjoj Slavoniji. ovaj dvijestošezdeset kilometara dugi podravinski pojas bio je najbogatiji dio Kraljevine ugarske, koja je svojevremeno spadala u vodeće sile europe.
Danas se vide samo blijede sjene nekadašnjega bogatstva. Osmanlijskougarski krajiški ratovi XVI. stoljeća gotovo su u potpunosti uništili cijeo kraj. Izgled područja se za svega četrdesetak godina, između 1526–1566. značajno promijenio. Na okupiranom području, u Osmalijskom Carstvu umjesto palača građene su utvrde, umjesto crkvi džamije, a umjesto grobova svetaca turbe. Istovremeno u zapadnim dijelovima koji su ostali u kršćanskim rukama granice su čuvale sve glomaznije utvrde. Mađarski, njemački i latinski jezik zamijenjen je nekojim od slavenskih jezika, promijenila su se lica ljudi, odjeća i običaji. Područje skučeno između dvije velesile povezivao je jedino rat, naime niti jedno selo nije se moglo osjećati u sigurnosti od pljačkaških hordi vojnika obaju zaraćenih strana. Širila se kultura nasilništva te je područje potonulo u moru Balkana, odakle su tek tu i tamo, poput otoka virile uspomene nekadašnjega kršćanskog svijeta, nekolicina ruševnih tvrđava, pregrađenih samostana i pukom slučajnosti očuvanih crkvi. Uza sve to pripajali su se simboli novoga svijeta: osječki most preko Drave, džamije i turbe. No i njih je prekrila prašina povijesti, stoga početkom XXi. stoljeća nije lako pronaći spomenike iščezloga svijeta. Međutim povodom 450. obljetnice opsade Sigeta nije beskorisno obići ih i maštati o tom, čak i u ruševinama čudesnom, nekadašnjem svijetu.


Widget not in any sidebars